Kako (ni)sam preživjela anksioznost(?) !

Postoje stvari u našem društvu o kojima se ne govori, koliko god one bile normalne, standardne i uobičajene. I to je totalna greška u koracima razvoja o kojem toliko pričamo. Ali neću pričati o društvu, ni o sitacijama koje sam doživjela zahvaljujući ograničenosti i zadrtosti. Neću o našem mentalitetu i reakcijama tipa: 

             "Zašto dramatizuješ?"

             "Ti si emotivno nestabilna."

             "Promijeni se."

             "Šta se glupiraš, ne glumi." 

             

Jer "krivu Drinu ne možeš ispravljati". Samo sebe umaraš i postaješ više oštećen kako vrijeme prolazi. 

Tjeskoba (anksioznost) tj. tjeskobnost je stanje koje se očituje osjećajem tjeskobe, ustrašenosti, straha sve do panike, uz psihomotornu (tjelesna) napetost i unutrašnji nemir, te postojanje osjećaja kao da će osoba "eksplodirati". Najčešće je nemotivirana i nije vezana za objekt ili osobu. Psihijatri dijele tjeskobu u tri glavne vrste:

• opća tjeskoba
• fobije, i
• panični poremećaji.

Ja sam iz iskustva mogla ukapirati da anksioznost ne mora biti nešto s čime se rodiš, nešto što je očito na prvi pogled i da to definitivno nije nešto s čim je ugodno živjeti.

Ja to gledam ovako : Postoji u čovjeku neka membrana koja je izdržljiva do jedne granice. Podnosi pritisak, savijanje, potresanje i šta već ne, ali kad pukne, to se na čovjeka odrazi kao lavina. I tu nastaju problemi. Jer čovjek nije otporan na sve i besmrtan. Čovjek je čovjek. Biće. Vidi, čuje, osjeća, sanja, razmišlja. I nosi se sa vremenom kako zna i umije. 

Meni se ta membrana oštetila u srednjoj školi. I sigurna sam da će se većina pronaći u tim tegobama. Jer na svakom koraku postoji neko ko smatra da je superiorniji i bolji od nekoga, jer on to tako smatra. I gotovo. 

Treba imati obzira prema svima i svemu. Treba gledati više uglova priče, jer, ta osoba kojoj se nasmiješ i kažeš da je čudna, sjedi sama kući, degradira samu sebe jer misli da ne vrijedi. Ima panične napade jer se boji visine, insekata, auta i saobraćaja, brzine,mraka. (NE, NE GLUMI) Po stotinu puta nešto pomjeri jer joj položaj u kojem je ta stvar nije ispravan. Dvadesetak puta dnevno pere ruke iako je kući i ne radi ništa, odjeću izvrče naopako i stavlja u ormar, jer se užasava bakterija i prljavštine. Obuče se, našminka, i ako jedna sitnica zezne tu rutinu, ostane kući jer ne može da se pomjeri. Ona hoće ali tijelo ne dozvoljava. 

Zato MOLIM VAS! Slijedeći put kad pomislite da kažete nešto loše, da ismijete nečije mišljenje, stil, način na koji priča, nečiju reakciju, strah, DOBRO RAZMISLITE da li je to nešto što vama ne bi smetalo kada bi čuli. 

Ljepši će vam život biti ako ste pozitivni. ;)

Okružite se pozitivnim ljudima, posvetite život ciljevima i onome što volite. Čitajte knjige, slušajte muziku, upoznajte sami sebe, ganjajte apsolutnu pozitivu i družite se sa suncem. Poželite divan dan nekome na ulici, nasmiješite se djetetu, pričajte sa psom, mačkom. Budite šareni u ovom crno-bijelom apsolutno neizbalansiranom svijetu. Budite drugačiji.

Iskreno, očekivala sam da ću ovaj post napisati sa guštom, bez prepravljanja, razmišljanja. Brisanja nekih stvari. Izbegavanja. Ali to nije jednostavno. Nije jednostavno progovoriti o stvarima koje su normalne, u društvu gdje je sve što je normalno ismijano. 

Biće prilike i za surovost. 

Imam osjećaj da ovim postom nisam ništa rekla, niti sam ga fino sročila. Hvala što ste došli do kraja.

Mia...