Mia on the road: Beograd & Novi Sad

Uvijek sam imala želju da putujem i sada konačno imam uslove da posjetim mjesta o kojima maštam od malih nogu.
Prošli vikend sam posjetila Beograd po drugi put i Novi Sad prvi put. Kući sam se vratila sa 800 fotografija i mnogo divnih uspomena.

Iz Sarajeva smo izašli 07.10. u 2:00 ujutro, a ušli u Beograd u 11:00. Veći dio puta sam prespavala jer sam čitav put bila pod temperaturom. Razboljela sam se par sati pred put ali me to nije spriječilo da uživam i vidim sve što sam planirala.

U Beogradu sam prvi put bila 2014. godine. Ta posjeta je bila kratka i u doba kada je organizovan Prajd pa je kretnje po gradu bilo ograničeno. Tada sam samo uspjela otići na Kalemegdan i Ušće.
Ovaj je put bilo dosta drugačije.

Krstarenje, šetnje po divnom Beogradu, čuvena Kuća Cvijeća i ZOO vrt, predivne uspomene.
Bilo mi je čast otići na grob čovjeka koji se nikada više neće ponoviti. Čovjeka o kojem moj otac priča kao o svom ocu. Čast je biti rođen u gradu koji je jednom bio dio velike države sa boljim sutra. Čast mi je Tito.

Beograd je za moj pojam jedan ogroman grad, čiji poneki kvartovi dosta podsjećaju na Sarajevo. Arhitektura je skoro pa ista. Ljudi su normalni. Ništa ne staje, život je brz. I tih dana je bilo toplije nego u Sarajevu.
Vratiti ću se, obećavam.

A Novi Sad...

Novi Sad je topao. Nedjeljom pun dječice i roditelja koji uživaju u suncu. Novi Sad me također podsjeća na Sarajevo. Ne samo arhitekturom nego i toplinom. Zaigranošću.
Posjetila sam predivan park, glavno šetališe i put prema odredištu zbog kojeg sam došla. Brzo je prošlo. Brže nego što sam mogla zamisliti.
Petrovaradinska tvrđava je magična. Mjesto sa najljepšim pogledom, najljepšom pozicijom i realno, najljepšim značenjem.

Preporučujem da pustite pjesmu...

Ja sam još jedan sanjar koji je u Novi Sad ušao da nađe tu Dositejevu i da broji korake. Još jedan sanjar koji je ušao u Jovana Cvijića pjevušeći "Moj deda već dugo ore nebeske njive..." i tražeći ta vrata koja ispunjavaju životne želje. Ja nisam željela mnogo, samo pruženu ruku, fotografiju i malo tinte na papiru. Tražila sam uspomenu. Šetala sam kroz sunčani Novi Sad, tražeći tog lika što mi je kao maloj pjevao pjesmice o ljubavi, a kao velikoj davao razum za ljubav.
Tog čovjeka koji zna da ga generacije slušaju, i  da će uvijek da postoje neki novi klinci.

Nažalost, nisam ga zatekla kući, ali je Isah bio dovoljno hrabar da pozvoni na vrata. Do slijedećeg puta, Đorđe...

I, Đorđe, ja više ne vjerujem u ljubav.

Uživajte u ostatku fotografija... Nekoliko njih...