Balkanska kolotečina ovih dana

Isprovocirana aktuelnim događajima na blogerskoj sceni, na javnoj sceni ove provincije, na svjetskoj sceni, dobila sam strašnu potrebu, a i hrabrost, da i ja "dignem glas" ovog posebnog dana. Planirala sam da ovaj post započnem 'stilski', sa rečenicom koja me je potapšala po ramenu i šapnula mi da je vrijeme da se preispitam, jer nisam na pravom putu u poslednje vrijeme. Ali nju ću ostaviti za sredinu, ili pak kraj posta za koji ne očekujem da će svima leći niti da će imati nekog posebnog smisla, jer mi zbog ovog blagog bijesa riječi i misli pomalo bježe.

Za ovaj 8. mart neću praviti blog post o tome kako bih se ja obukla i našminkala. Za ovaj 8. mart ću nekome od vas probuditi onaj common sense koji bi u 21. vijeku trebao biti obaveza. Na papiru. U zakonu. 

Mislim, bar se nadam da hoću.

Šta je uopće Dan Žena? 

Svima onima koji imaju imalo mozga i internet je jasno. Dan kada su žene rekle "E ne'š više majčin sine." i za taj stav prvo dobile batine pa prava. 

Šta je Dan Žena u BiH? 

Dan kada žena kaže "E ne'š više majčin sine." pa dobije batine od muža, starijeg sina, svekrve, majke, oca, brata, komšinicinog jezika i glavne alapače u selu ili mahali. E onda dobije kilu kahve/kafe/kave da se komšije i familija počaste za 8. Mart, jer je to Dan Žena. I bombonjeru, jer treba slatko uz tu istu kafu. 

Ako ta žena radi u nekoj solidno stojećoj firmi, biva počašćena večerom i pićem. Dobije tu i tamo neku ružu, neki paket, nešto. Možda i skraćen radni dan da bi stigla da se spremi za tu ionako prenapuhanu večeru. A kroz dva dana dobije i "otpusni list" jer je trudna. 

Jer to tako kod nas može, jer to tako kod nas treba.

Mada to i nije samo kod nas. 

Samo, da li je ovako uobičajeno kao kod nas? 

Otišla sam predaleko od onoga što sam započela.

Činjenica je da su žene stoljećima ugnjetavane u društvu. I činjenica je da su primitivci i religije nametnuli žensku potlačenost otkad je svijeta i vijeka. I činjenica je da, kakva god borba da se bude vodila, neće biti promjene ponašanja kod muškaraca. A i zašto bi kad se ni mi žene nismo u stanju poštovati međusobno? 

"Feminism is not a stick with which to beat other women. " - Emma Watson (2017) 

Ovu rečenicu ću da vrištim svaki put kada vidim da žena ženi nije podrška. Ovu rečenicu ću da vrištim svaki put kada se javi osoba koja je o feminizmu čitala u dnevnim novinama i počela pričati o jednakosti dok trpa nos u život žene koja je mnogo uspješnija od nje. 

Ljudi generalno loše govore o onom što im je nedostižno. Jer je to način da svoj ograničeni um rasterete i uvjere da ne postoji ništa bolje od onog minimalnog što imaju. 

Mnogo dobrih ljudi me okružuje, trebalo mi je dosta vremena da ih prepoznam i prihvatim. Mnogo nedefinisanih ljudi imam u svom životu, jer eto, moram da ih imam. I ne smeta mi to. Znam se prilagoditi. 

Od ljudi koje sam nekada imala u životu sam doživjela mnogo stvari koje su mene izgradile u ovo što jesam. Djevojku koja još uvijek otkriva šta želi u životu, djevojku koja samo na momente zastane, ali svaki svoj dan nastoji da ispuni i da bude sretna s tim.

Jedna od tih osoba mi je prije 3 godine prokomentarisala da je to što hoću da se obrazujem za sektor u kojem su se ženske osobe počele pojavljivati tek u protekloj deceniji, ustvari samo nezadovoljstvo životom i pokušaj da dokažem svijetu da nešto vrijedim. Jer, eto, što da ja isfrustrirana glupača imam pravo da pokažem ljudima da mi je logika jača strana? Moje je da sjedim kući, čekam da se udam i budem dobra i poslušna žena. Šta će meni knjiga? Da ja budem neko ? Gdje to ima? 

Tad mi je to bilo smiješno, jer me mnogo ne dotiču mišljenja ljudi za koje znam da će samo proći kroz jedno poglavlje mog života. I sada mi je smiješno, ali se bojim da mi i neće biti toliko smiješno kada mojoj kćerki to za 25 godina kaže neko ko je malo manje obrazovan od nje. A reći će. Nažalost.

Najbolnije što sam najmanji broj komentara u istoj kategoriji dobila od muškaraca, dok su žene bile "kreativnije". Od onog: "Privatni fakultet, normalno da ćeš dobiti diplomu", do onog: "Samo uči, da budeš prva na birou." A između, oooh, bijesan bi bio svako normalan...

Zašto? Eto čemu toliki cinizam? Otkud ti hrabrost, obraz? Otkud ti vrijeme da analiziraš mene i moj život? Otkud ti vrijeme da analiziraš bilo čije želje i nadanja? 

Kada sam počela tipkati na ovom čudu koje mi postaje sve draže i draže, nisam ni sanjala da ću upasti u mrežu negativnih komentara uglavnom o izgledu. Što meni, što drugim djevojkama u ovom poslu. I mnogo puta sam se zapitala "Zašto?". Možete vidjeti da ja postavljam mnogo pitanja. Nije sramota pitati. Sramota je nešto ne znati, a pričati o tome sa mnogo frustracija jer znaš da ništa ne znaš. 

Nedavno sam na jednom od tih čudesnih ženskih foruma koji počesto spominju i definišu feminizam, naletjela na, bukvalno, skrinšot sa nečijeg profila na kojem je selfi, po mom ukusu, predobro našminkane djevojke sa komentarom, parafraziram: Šta vi mislite o ovakvim koje misle da su lijepe a ona rugoba bože sačuvaj. 

Onda se tu kači cca 150 žena od kojih 30 napada tu istu jer je vrlo ružno postupila, a ostalih 120 napada tih 30 jer je djevojka tobože u pravu. Zašto neko ima samopouzdanje i misli da je lijep? Otkud joj pravo? 

Mi blogeri, koji imamo koliko-toliko hrabrosti da svoje lice i tijelo stavimo na ekrane svakoga od vas, bivamo izložene komentarima tog tipa mnogo više nego prosječna pjevačica sa karijerom od 10 godina. Jer smo marginalci koji tražimo svoje mjesto pod suncem. Ali vrlo diskretno. Pored tih osoba koje po čitav dan sjede i traže kako će nekome "zabiberiti" svojim ionako siromašnim vokabularom (Na kojem bi, iskreno preporučujem, trebale malo poraditi) postoje i ličnosti koje igrom slučaja imaju i medijski prostor pa onako randomly izaberu nekoga na kome će liječiti svoje frustracije jer se za njih slabo zna. 

Kažem osoba, mislim na žene, jer beauty blogove uglavnom prate žene, bar kod nas. I nije mi jasno čemu to? 

Zar vas nije mama naučila da ne trebate ništa reči ako nemate ništa lijepo da kažete? 

Različite stvari su iznošenje mišljenja o nečemu i degradiranje ličnosti na osnovu toga kakva su vam "moralna" načela. Kojih, baj d vej, nemate čim ste u stanju prokomentarisati nečiji izgled na ružan način.
Jedna meni bliska prijateljica sa kojom sam tek nedavno "kliknula" me je naučila nešto vrlo važno. U razgovoru koji je tekao od 1 do 6 je istakla da je ljubav prema samom sebi dovoljna motivacija da voliš druge ljude. Jer si zadovoljan i nesebičan. Naravno, pod to se ne misli da moraš voljeti svakoga, ali je ta doza poštovanja prijeko potrebna jer nikada ne možeš znati šta će čovjeka usrećiti a šta povrijediti.


Da bi mi žene imale ono što feminizam brani i traži, moramo da krenemo od sebe i međusobnih odnosa. Jer sve dok žene budu degradirale jedna drugu, naravno da nas svijet neće gledati kao sposobne i realne jedinke, nego kao skupinu nedefinisanih ličnosti kojima su mediji usadili tu ideju.
Trebaš znati šta je ideja da bi se borila za nju. Trebaš poštovati i živjeti po toj ideji da bi je drugi cijenili.
Ali, ženo, sve dok ti sjediš i imaš stav da niko nije bolji od tebe, vjeruj mi, ni tebi jednog dana neće biti lijepo. Ostati ćeš što i jesi, žena u 21. vijeku sa mentalitetom iz prethodnih.


Ja se ispričah. Nakon 2-3 čitanja ovog teksta, da budem iskrena, nekako ništa rekla nisam. Ali opet sam puno rekla. Kako kažu: 'Ko skont'o, skont'o.' Mama mi je jednom rekla da ne ispravljam krivu Drinu, pa eto ja samo pišem. Ne očekujući ništa. Ali eto neka se zna da imam to mišljenje koje počesto zadržim za sebe, zbog komentara.

Ja imam dosta sreće, koliko god to prepotentno zvučalo. Imam sreću da mi je 8. mart svaki dan jer uz mene stoji neko ko me tjera da sebe gradim. 8. mart mi je svaki dan jer sam sretna što sam žena, jer sam uvijek puna podrške za druge, prvobitno žene.
Drage moje, sretan nam ovaj praznik. Danas se smiješite, volite, uputite lijepu riječ komšinici na prozoru, ljepše ćete se osjećati. Budite taj nježni spol koji je osjećajan i dobar. Budite dobrota.


Hvala na čitanju,

Mia