Nisam sigurna koji je ovo put da se vraćam na ovaj članak, pišem nekoliko rečenica, sačuvam, pa se opet vratim, obrišem i započnem nešto novo. Ideja je bila da to bude osvrt na prethodnu godinu, na put, progres i sve ono na što jesam, ili nisam, ponosna. A u suštini, ponosna sam na sve...
Duga je to vožnja bila. Jedna od onih kad krenete uz makadam sa niskoprofilnim gumama očekujući neki predivan pogled na vrhu, pa vozite, idete, malo prva, malo druga, volan kao da nije u vašim rukama i sve se nadate da će pri slijedećem skretanju da iskoči taj cilj i da će vrijediti. U međuvremenu vam se zbog potresanja negdje skine klema sa akumulatora pa auto odjednom stane - ručna, da ne bi završili u provaliji - i šta ćemo sad? Popravljati? Odmoriti?
A da krenete nazad, nikad ne znate da li ste blizu tom cilju.
Dogodilo se. Zaustavili smo auto i prošetali nekih 200 metara da vidimo ima li tog čuvenog vidikovca koji gleda na Tjentište. I kad smo ukapirali da do te lokacije ima još kilometar i da možemo ostati u šumi bez donjeg dijela auta, popravili smo taj mali problem sa akumulatorom i krenuli nazad za Sarajevo ne okrećući se. Nismo nijednom stali u povratku.
A šta da se ovaj slučaj pokuša zaista aplicirati na taj, nazovimo ga, životni "road trip" iliti put?
Tu je malo, tako da kažem, jebeno. (pardon my french, or don't, moj je blog, pišem šta mi srce želi)
Prvo, realno je da nema niko da prošeta nekih mjesec dana, pola godine, godinu - ispred nas - pa da nam kaže da li je na kraju zaista ono što očekujemo.
Drugo, u tom slučaju ručnu možete povući bukvalno samo dok spavate. Jer vrijeme ode.
Treće, ne isplati se vraćati nazad, jer bi to značilo odustajanje.
Prednost ovog slučaja je činjenica da uvijek možete promijeniti put, probati koristiti nekog terenca koji je predviđen za takvo tlo na kojem se nalazite, i ako se kojim slučajem strmoglavite negdje pored tog puta, otresete prašinu sa sebe i idete dalje.
E ja sam ponosna upravo na to.
Sada ne znam da li to da pripišem ludilu ili hrabrosti, ali da sam se strmoglavila, jesam, da sam otišla nekim drugim putem, jesam, da se isplatilo stumbati se niz neko metaforičko brdo i lupiti glavom od panj koji je bio tu negdje, jeste.
Šta sam dobila time? Lično zadovoljstvo i problem sa zdravljem.
Ali opet kažem, isplatilo se.
Neću baš mnogo pisati o tom putu jer je trajao skoro dvije godine. Hoću samo da vam kažem, kad vam nešto deep down zatitra i kad osjetite da taj neki mali čovječuljak u vama hoće da vrisne, kaže nešto, zaplače, zaigra, odmara - poslušajte, jer, ma koliko se činilo da to možda nije dobra ideja i da nemate vremena - vjerujte, to je to što vam je potrebno u tom momentu i poslije toga je sve bolje i lakše.
Šta je meni donijela pandemijska godina? Emocije, knjige, lijenost.
- Radim posao koji obožavam!
- Položila sam vozački!
- Osamostalila sam se!
- Filtrirala krug ljudi u okruženju!
- Inzulinsku rezistenciju!
- Ovu pravo zajebanu gripu koja me je, imam osjećaj, označila za čitav život!
- Još malo OCD-ja, kao da mi je trebalo?!
- Godišnjice i zajednički život!
- Putovanje u sred godine, kao da ništa nije bitno!
- Planiranje vjenčanja!
- Svo cvijeće u stanu mi je živo!
I još mali milion sitnica na kojima sam svakodnevno zahvalna bez obzira kakve su, jer, otkako sam se počela voditi mantrom "Nikad ne znam zašto je to dobro." mnogo sam sretnija! Negdje se vrata zatvore, da bi se mnogo bolja otvorila.
Ono što u prošloj godini, nažalost, nisam naučila je da se racionalno i odraslo nosim sa ljudskim odnosom prema meni i mojim stavovima, koji, ma koliko nekome bili neispravni, su mene doveli ovdje gdje jesam. Koliko god ja bila ponosna na sebe i zadovoljna svim što imam, snažna da se ne obazirem na stvari koje su u suštini produkt samorefleksije, dođem u situaciju gdje ne mogu da progutam da me ustvari neko tako posmatra.
Pravo da vam kažem ni sada nisam sigurna kuda ovaj članak vodi danas, ni da li sam rekla sve ono što sam htjela, odnosno, da li sam to fino upakovala, ali ću vjerovatno napraviti nastavak, da bih rekla još ponešto što mi se vrti po glavi danima.
Da li samorefleksija zaista može biti izvor progresa? Ja znam da je meni bila, jer sam tu energiju (bila ona pozitivna ili negativna) uspjela usmjeriti ka ličnom razvoju, znanju i dobrim stvarima.
Pa je, onda bolje pitanje, da li je vama samorefleksija izvor progresa?
Do slijedećeg čitanja, ljubi vas i pozdravlja,
Mia
