03/09/2019


Odavno se razvlačim po folderima računara, pohranjujem fotke svih proizvoda od kojih poneke još nisam ni otvorila, sve s nadom da ću na neki od novih članaka konačno staviti tačku i probuditi ovaj svoj mali svijet.
A nisam sigurna ni odakle bih počela...



Početkom ove godine sam ukapirala koliko je ustvari svaka sekunda mog vremena postala bitna i kako mi je san ipak na prvom mjestu. Manjak sna izaziva neke čudne stvari kod mene i vjerujem da će se većina vas složiti kako je to i slučaj kod vas. Manjak vremena, u neku ruku, izaziva osjećaj zadovoljstva jer smo svi svjesni kako ustvari postižemo nešto. Bilo šta. Što god da radimo i što nas čini istinski sretnima.

Blog je definitivno stao početkom 2018. i ja sam 100% sigurna koji je razlog, samo što to sebi nikako neću da priznam. Živo me zanima da li ću ikad htjeti. Istinski mi je žao što je to tako, pa svakodnevno kujem planove kako ću se držati davno uštimanog rasporeda, pa se ponekad natjerati da ne spavam na vrijeme kako bih se vratila na mjesto koje volim neizmjerno. Ovaj moj mali komad mira i balansa koji mi je dao samopouzdanje kakvo nikada nisam imala. A sada podbacuje(m)...



Misli su mi raštrkane, pa se evo nađoh kako naslov ovog članka prilagodih za dvije teme umjesto one prvobitne da se opravdam i obećam vam (čitaj sebi) kako ću biti ona blogerka sa osmijehom, mnogo fotki, slova i stavom. Nisam sigurna u kojem momentu će se tema pretočiti u drugu, but hang on, tek sam počela.

Početkom godine nisam napravila spisak "novogodišnjih rez(v)olucija" ili kako svi već zovu taj papirić stvari koje želimo svim srcem ali nam je draža pica kasno naveče u krevetu, 2 sezone serije za sedam dana i pet sati na kafi sa pogledom. O ne, nikoga ne kritikujem jer u godini ima 365 dana i slagala bih kada bih rekla da ja ne radim te stvari bar 100 dana u godini, 100 dobro raspoređenih dana. To je meni uvijek bila stranica dnevnika (pa onda planera, kada sam postala pravo zaboravna) koju sam at some point poderala i bacila jer sve što sam isplanirala i htjela nije išlo according to plan.
Početkom godine sam zaglavila skoro 24 sata u zaključanom stanu kod druga, pila tekilu nakon skoro deset mjeseci bez alskohola (ne, nisam ovisnik nego sam ukapirala da mi je zdravlje i koža preče), pjevala, plesala i kada je trebalo da odem kući da se vidim sa roditeljima, jer ipak, nova je godina nastala, ja sam prljave kose, loše našminkana, oznojena i šta već sve ne, morala ići u drugu smjenu na posao, 03. januara. Da prenesem koji paket, izvadim zaglavljene fotke i na kraju dana sjednem da plačem jer se gušim u svemu onome što ne mogu nikome da kažem.
E mislim da sam taj dan sama sebi rekla - 'Neš više majčin sine!'


Nisam počela trenirati, niti mijenjati navike, niti diskutovati o promjenama.
Samo sam promijenila.
I stvari su se počele same kristalizovati za svaki moj drugačiji korak. Korak izvan komfort zone koja mi je sada strogo zabranjena.

Sedam mjeseci nakon toga sjedim i tipkam ovaj članak, dok mi ne počne radni dan. Uredno sam ustala u 06:45h i otprilike znam kako će dan proći. Petak je, sunce je i imamo još 20ak dana ljeta. Bar se nadam.
Sedam mjeseci nakon toga, jedne tople ljetne noći ušuškana u džemper, sjedim u bašti lokalnog kafića, razgovaram, do mene za stolom sjedi djevojka koja kaže da me zna sa Avon eventa. I ja, onako šokirana tom činjenicom, jer zaista imam utisak da me niko i ne primjećuje u moru blogera, influensera, počnem actually razmišljati - gdje je to zapelo?


Šta se sve desilo za sedam mjeseci?
Duže je to nego što se može zamisliti i toliko divnih detalja ima da bih mogla pisati do sutra. Ali neću jer su to stvari koje bih voljela zadržati u onom drugom svijetu balansa koji me češki po leđima dok otvaram dušu i izgovaram apsurdne stvari čekajući argument zašto nisam upravu.

Nisam bila baaaaaaaaš najažurnija (Da li je ovo riječ?) na svim parametrima života, ali polahko ću svemu dati vremena. Zato i pitam, zaista, mogu li pokušati ponovno?
Počela sam, recimo, od novih materijala za fotkanje, pa ćete imati priliku vidjeti - profinjeniju mene. Za planirane članke već imam raspisane priče, samo ih zaista moram dovesti u red, jer ne želim da to budu - daj mi par sati - članci, već zaista iskrene i detaljne recenzije da bih vam pomogla u odluci, šta je to za vas i vašu kožu najbolje.
Mada, mislim da ću prvo, ponovno, pokušati srediti temu jer se ova počela raspadati i poprilično je messy.
A možda mi to i pomogne da razvijem vještine za JavaScript.



Ta druga tema koju sam, evo tek sada vidim, poprilično ispreplela sa prvobitnom, se polako pretapa u zataškavanje i guranje pod tepih, jer mi ovo mjesto ne treba biti negativity trashcan, pa ću samo istaći kako trebam da volim sebe i trebate da volite sebe. Jer na kraju dana sve što imate ste vi. Ne u kontekstu - sami na svijetu - jer bi bilo baš apsurdno da to tvrdi osoba koja će u oktobru proslaviti osmu godišnjicu veze, nego u kontekstu - kada ste vi sretni i zadovoljni, činiti ćete sve i da ljudi oko vas budu sretni i zadovoljni. To vam podsvijest i ono malo duše nalaže.

_________________________________________________________________________________

Not givin' up easily. :)

Self love kao takva je nešto na čemu ja radim godinama, ali vrlo često posustanem još uvijek nisam naučila kanalisati osjećanja oko neuspjeha. I iskreno, kroz stvari koje prolazim, prepreke komfort zone koje vješto izbjegavam me ponekad u letu zakače po svijesti pa se na momenat izgubim u svemu tome.
Danas sam se više puta zapitala šta ja to imam?
Umjesto onog, šta ja to nemam?



Šta to svi mi imamo, za što se čvrsto držimo i ne posustajemo bez obzira na kakve situacije nailazimo?
Ja upravo imam to "neposustajanje".
Koje do večeras nisam tumačila tako.
A on mi reče da je to jedna od stvari koje ja imam.
I zaista ću se potruditi da se držim toga čvrsto i da budem ja, ja.

_________________________________________________________________________________

Zašto ustvari sve ovo pišem?
I zašto je ovaj članak tek gotov?

U PMS-u sam. Čitam knjige. Iscrpljena sam. Pomalo plašljiva i nesigurna. Čovjek od krvi i mesa koji realno nema vremena da fejka čitavo svoje postojanje da bi se svijetu predstavio kao nešto "značajno".
Međutim, idem dalje, svaki dan. I osjećam se predobro zbog toga. Jer, ma koliko umorna bila na kraju dana, opet ustanem negdje oko 6, pola 7 i isplaniram dan kako bih bila sretna!
I sretna sam!


_________________________________________________________________________________

Slijedeći članak će biti o jednom proizvodu koji je obilježio početak novih stvari u životu i proizvod koji je još jedan adut u borbi protiv akni koje se počesto znaju pojaviti na koži.
A do tada..
Hvala na čitanju!
I čitamo se zaista uskoro... Dva dana najviše!