Ovih dana kolutam očima na sve. A izgovorim samo dvije - tri. Nekome su te dvije obično dovoljne i to je vjerovatno ona kategorija ljudi koja trpi i potpuno razumije moje kolutanje očima. I toleriše.
Ovima kojima nisu dovoljne te dvije se pretjerano ne trudim da objašnjavam jer im trošim vrijeme. Sebi, sebi trošim vrijeme. Slabo me interesuje vrijeme tih ljudi.
-
Ovu kategoriju na blogu sam zamislila kao nešto super kreativno, ali se negdje u tom planiranju odlučih na neke misli koje možda i nećete očekivati ovdje na blogu. Ali i to je za ljude. A, vjerovali ili ne, i ja sam čovjek. Što kažu, od krvi i mesa. Mada sam ja pomalo satkana od nesigurnosti, stresa i mnogo vode. I vječnog cilja da budem sretna. Pa me to čini i odlučnom.
Source: Tumblr
Mislim da ovaj blog post pišem iz 892356874398276. puta. I iz onih super kreativnih misli sam uspjela doplutati u ono stanje kad sam pomalo kivna na okolinu. Ali ne iz pogrešnih razloga i mojih nekih dubina.
Uvijek nastojim samu sebe da disciplinujem toliko da mi je sav fokus na mom životu, razvoju i odlukama. I vjerujte, jeste, mnogo više nego što se možda negdje i vidi.
Nije život ono što se predstavi na pokojoj fotki i storiju na Instagramu. Ili obilježavanju lokacije na Facebooku. To je samo ono pravo slobodno vrijeme, kad svako od nas digne noge na stol, nađe pravo udoban jastuk i gleda u mali (nekom veliki) displej i čačka pa društvenim mrežama.
-
Kolutam očima na sebe. I na pogubljene konce od perioda kad sam mislila da će mi se život promijeniti.
Ja sam jedna od onih osoba (čitaj budala) koja uvijek i sve mora imati pod kontrolom, koliko god to prividno bilo. A kod mene je uglavnom prividno. Što i nije nešto za pohvaliti, ali svako od nas vjerovatno ima tačku u životu kad otvori oči. Što je sasvim okej. Malo se tu i tamo kritikujemo, ljutimo na sebe, ne opraštamo pojedine korake i postupke - sami sebi, ali opet težimo ka tome da balansiramo i budemo sretni.
Nažalost, ne znam da li je za te momente ponekad kasno. Znam da je meni zamalo bilo, pa sam preživjela pokoju emotivnu lomljavinu praveći se da sam zauzeta učeći ono što mi vjerovatno nikada u životu neće trebati. U svemu tome sam naučila mnogo o sebi, mnogo o drugima, naučila na sopstvenim greškama, jer, nemojmo se lagati, čovjek će naučiti samo na svojim greškama.
Znate šta sam ja naučila iz svega toga?
Da ne postoji momenat kad je totalno kasno. A i ako je bilo, vjerovatno samo postoji drugi ugao pristupa i drugi način rješavanja problema.
-
Ovih dana sam kolutala očima na mnogo stvari koje su pored mene prošle i iza njih je ostao vjetar. Ukapirala sam da nemam mnogo pametnih da kažem, a tako sam htjela da vam tipkam o nečemu što mene intrigira. O tom jednom nečemu. A ja pričah o mnogo nečega. I ne znam gdje mi je kraj...
Evo ga, tu je, a slijedeći put vam tipkam o konkretnoj stvari koja čini da kolutam očima.
Ovima kojima nisu dovoljne te dvije se pretjerano ne trudim da objašnjavam jer im trošim vrijeme. Sebi, sebi trošim vrijeme. Slabo me interesuje vrijeme tih ljudi.
-
Ovu kategoriju na blogu sam zamislila kao nešto super kreativno, ali se negdje u tom planiranju odlučih na neke misli koje možda i nećete očekivati ovdje na blogu. Ali i to je za ljude. A, vjerovali ili ne, i ja sam čovjek. Što kažu, od krvi i mesa. Mada sam ja pomalo satkana od nesigurnosti, stresa i mnogo vode. I vječnog cilja da budem sretna. Pa me to čini i odlučnom.
Source: Tumblr
Mislim da ovaj blog post pišem iz 892356874398276. puta. I iz onih super kreativnih misli sam uspjela doplutati u ono stanje kad sam pomalo kivna na okolinu. Ali ne iz pogrešnih razloga i mojih nekih dubina.
Uvijek nastojim samu sebe da disciplinujem toliko da mi je sav fokus na mom životu, razvoju i odlukama. I vjerujte, jeste, mnogo više nego što se možda negdje i vidi.
Nije život ono što se predstavi na pokojoj fotki i storiju na Instagramu. Ili obilježavanju lokacije na Facebooku. To je samo ono pravo slobodno vrijeme, kad svako od nas digne noge na stol, nađe pravo udoban jastuk i gleda u mali (nekom veliki) displej i čačka pa društvenim mrežama.
-
Kolutam očima na sebe. I na pogubljene konce od perioda kad sam mislila da će mi se život promijeniti.
Ja sam jedna od onih osoba (čitaj budala) koja uvijek i sve mora imati pod kontrolom, koliko god to prividno bilo. A kod mene je uglavnom prividno. Što i nije nešto za pohvaliti, ali svako od nas vjerovatno ima tačku u životu kad otvori oči. Što je sasvim okej. Malo se tu i tamo kritikujemo, ljutimo na sebe, ne opraštamo pojedine korake i postupke - sami sebi, ali opet težimo ka tome da balansiramo i budemo sretni.
Nažalost, ne znam da li je za te momente ponekad kasno. Znam da je meni zamalo bilo, pa sam preživjela pokoju emotivnu lomljavinu praveći se da sam zauzeta učeći ono što mi vjerovatno nikada u životu neće trebati. U svemu tome sam naučila mnogo o sebi, mnogo o drugima, naučila na sopstvenim greškama, jer, nemojmo se lagati, čovjek će naučiti samo na svojim greškama.
Znate šta sam ja naučila iz svega toga?
Da ne postoji momenat kad je totalno kasno. A i ako je bilo, vjerovatno samo postoji drugi ugao pristupa i drugi način rješavanja problema.
-
Ovih dana sam kolutala očima na mnogo stvari koje su pored mene prošle i iza njih je ostao vjetar. Ukapirala sam da nemam mnogo pametnih da kažem, a tako sam htjela da vam tipkam o nečemu što mene intrigira. O tom jednom nečemu. A ja pričah o mnogo nečega. I ne znam gdje mi je kraj...
Evo ga, tu je, a slijedeći put vam tipkam o konkretnoj stvari koja čini da kolutam očima.
